Opis
Reformacijski zamah koji je 1517. počeo od Luthera i Wittenberga nije bio, niti je ostao, jedinstven. Bilo je važnih reformatorskih pokušaja u srednjovjekovnoj crkvi prije Luthera, a uz Wittenberg, samostalna središta reformacije postali su Zürich i Ženeva. Iz reformacijskog pokreta obnove u Europi 16. i 17. stoljeća proizašao je „protestantizam“, kao svjetski rasprostranjen oblik tradicije, uz katoličku i pravoslavnu tradiciju. Njegov je profil snažno obilježen anglosaksonskim reformacijskim slobodnim Crkvama (denominacijama) koje su bile i glavne nositeljice protestantske misije u svijetu. U liku protestantizma, reformacija je stekla svjetsko-povijesno značenje, a u povezanosti s prosvjetiteljstvom je, kao „religija slobode“, također odredila samorazumijevanje i praksu građanskog društva. U praćenju globalne prisutnosti reformacijske tradicije u kontekstu svjetskoga kršćanstva, danas se razmatra djelovanje reformacijskih pozicija u svjetskom ekumenskom pokretu. Istodobno, pentekostalno-karizmatski pokret izaziva kritičko sučeljavanje. Ovaj pregled završava razmišljanjima s pitanjem može li se i kako reformacijski protestantizam iznova u jednom svijetu potvrditi kao transformirajuća snaga kulture.
