Opis
“Kad prestanete slikati kao što sam ja u dvadesetoj prestao, unatoč pokušajima da me se odgoji za scenografa ili slikara kao što odgajaju doktorsku djecu i počnete se baviti filmom koji je između ostalog pun ljudi koji neprestance postavljaju pitanja, dakle buke i meteža, strašno usfali ona samoća koje je slikarstvo pružalo. Kao dijete dvojio sam između želje da budem sudac, s porotom i glasnom publikom u pozadini ili dirigent, dakle nisam ni tada baš žudio za tišinom, kontemplacijom i redovničkom osamom ali sam tijekom školovanja u Primijenjenoj i kasnije Likovnoj znao osjetiti taj ugodni vakuum prilikom crtanja koji mi je kasnije nedostajao. Kao što veli moja kći kad prolazi pored Odsjeka slikarstva – oni svi tamo uvijek šute. Pisanje drama ili scenarija to ne može zamijeniti iako izvana djeluje slično. Čovjek puši, pije i zamišljeno gleda u neku točku ispred sebe. U ruci mu je olovka, kist ili prst. Tu i tamo uzdahne da sebe uvjeri da je živ. Ali nije isto. U mojem mozgu dok pišem filmove ja uvijek vidim izluđenu i potpuno iscrpljenu odgojiteljicu koja s ogromne penjalice pokušava poskidati grupu djece na tripu dok se približava oluja koja će ih sve otpuhati ili spržiti munjama. Ona se znoji i vrišti i propinje ne bi li ih dohvatila a djeca se cerekaju, psuju i otimaju a čuju se i gromovi i nepotrebna glazba. To nije nikakva asocijacija niti podsvijest to je stvarna slika scenarija u nastajanju. Na kraju (višemjesečnog truda) raščupana teta ih poskida i vrati u vrtić ili još bolje u male pseće kućice s ispisanim brojevima. I bude mir. Scenarij se napisao. Režiranje filma još je i gore – drogirane neposlušne djece puno je više i bijesni armagedon je tu iza ugla pa dođu još i odrasli pa i oni seru. Ali ja uživam i u jednom i u drugom. Lupam čekićem i urlam na odvjetnike, umirujem publiku i strogim glasom se obraćam poroti a onda se uvalim u naslonjač na svom povišenom položaju i lagano lupnem čekićem. Ima scena kod Mimice u Seljačkoj buni kad grupa iscrpljenih pobunjenika usred te bune i snijega i sranja naleti na toplo jezerce (valjda Stubičke toplice kasnije) usred šume i odluči se okupati. Poskidaju se, ulaze goli polako unutra, plutaju, uživaju u vrućini i šute. To je snimljeno prije onih šminkerskih crveno sivih majmuna koji se točaju negdje na sjeveru Japana ali je tu negdje po ugođaju. To je slikanje. To je bilo slikanje za mene. Majmuni i seljaci u toploj vodi i nenadana tišina. Pjesme sam kao i svi pisao oduvijek ali stvarnu potrebu razvio sam prestankom slikanja. Ne iz potrebe za stvaranjem, nije mi bio nužan i taj medij, nisam baš toliko nezasitan kreativnošću. Falila mi je topla mlaka u snijegu, dokurčio mi je preglasni kontrabasist i frustrirani trianglist s kojim još moram i na kavu. Zato ako i pokušam u svojim filmovima naći crtu autorstva toga sigurno nema u pjesmama koje pišem. Ako je režiranje pokušaj da se napiše pjesma dok se voziš na rellercoasteru kako je rekao Kubrick onda je ovo drugo samo teži pokušaj da se napiše pjesma. A sadržaj ionako nema veze ni s urlanjem poludjele djece ni tihim prduckanjem Nihosarua u magli. Ne valja ga mistificirat. To dođe iz nas ili – Život ponekad donese nešto lijepo a ponekad nešto ružno – kako kaže Kim Kardashian.” – L. Nola
