Opis
Čuj, Pigi, zaljubila sam se
Branka Kalauz, objavivši 2002. godine roman Čuj, Pigi, zaljubila sam se, obogatila je tinejdžersku književnu scenu specifičnim štivom koje je gotovo u cijelosti oblikovano u dijalozima, pa bismo ga vrlo lako mogli pretvoriti u dramski tekst ili scenarij za film.
Razgovor uglavnom vode majka i četrnaestogodišnja kći Anči, tek se tu i tamo pojavi još i otac ili Ančini školski prijatelji i prijateljice.
Teme razgovora stalni su motivi i problemi pubertetlija – tulumi, pušenje, maturalac, izbor odjeće i kozmetike, bojenje kose, večernji izlasci… Ali najčešća tema, od koje se Anči nikad ne zamori, jest tema ljubavi. Svako malo Anči je ponovno zaljubljena do ušiju i uvijek misli da je upravo to ono pravo.
Već u uvodnom dijelu majka se predstavlja kao vrlo moderna, otkvačena mama. Pokatkad se čak doima i vrlo neozbiljno.
Branka Kalauz piše vrlo ležerno, jednostavno, tako da imamo osjećaj kako improvizira. A improvizira na teme koje u pubertetu mladima postaju životno važne. Na kćerkine neočekivane, za majku neprihvatljive prijedloge, ona uglavnom glumi smirenost i nezainteresiranost i upravo zato ne nastaju sukobi. A čak bismo mogli reći da postoje i didaktične dionice, npr. kad Anči čezne za odjećom poznatih proizvođača. – Ma, znaš, u društvu si važan ako si sav u poznatim modnim predmetima. Moraju imati natpis, naljepnicu, oznaku, žig, inače ne prolaziš. Majka je poučava, ali na vrlo zanimljiv, nenametljiv i vrlo duhovit način načinivši kratak povijesni pregled na tu temu: – Evo, krenut ću od tebe, tvojega izgleda i moga džepa. Ti si slatka cura, kao što je mladost općenito takva, ali, što je najvažnije i velika sreća, puna si duha. A tko ima duha, on vrišti iz najobičnije trenirke. A sve te marke, natpisi, skupa odjeća, sve je to nadomjestak za nešto drugo, a to drugo obično se ne kupuje novcem. Slijede priče o Diogenesu i Sokratu, sa zaključkom da su ušli u povijest iako nisu imali tenisice Reebok niti su se opasali remenom Calvina Kleina.
Dijalozi između majke i kćeri verbalna su nadmetanja, duhovita, puna dosjetaka, a i narodnih mudrosti, kao i izreka poznatih ljudi, npr.: Ni torta se ne jede svaki dan; Koliko mi stvari uopće ne treba; Govor je izvor svih nesporazuma…
Majka i kći velike su brbljavice. Kad su već pretresle sve zanimljive i aktualne teme, naravno, svaki se čas vraćajući na temu ljubavi, prokomentirat će i svoje razgovore. Majčin zaključak djeluje programatski: Teško ti je kad telefon šuti, a kamoli čovjek. U svakom smislu šutnja je vrlo znakovita i rječita: ona uvijek u sebi krije nezadovoljstvo, strah, sumnju, bijeg od nečega, nesigurnost, strepnju, neznanje… I zato treba razgovarati, treba reći i izreći; odbaciti ljušturicu šutnje i pokazati se svojima najbližima, onima kojima vjeruješ. A vjera i razgovor su kao dvoje koji se vole. Međusobno se dopunjuju i ispunjavaju. Jer nema razgovora bez, vjere, i obrnuto, vjere bez razgovora. To je ovisnost koja se mora osjetiti i proživjeti.
Time su duhoviti i humoristični razgovori između majke i kćerke dobili i svoju poentu.
Roman je vrlo originalan, zanimljivo komponiran, bez čvrsto zacrtane fabularne linije koja u dječjoj književnosti po pravilu jamči dobru recepciju. No djelu ne nedostaje uzbudljivosti i napetosti jer ih autorica ostvaruje drugim sredstvima: kratkim, britkim, zabavnim i šaljivim dijalozima koji će zasigurno privući generacije današnje mladeži koja živi brzo i dinamično.
