ČUJ PIGI, ZALJUBILA SAM SE

Opis

Čuj, Pigi, zaljubila sam se

Branka Kalauz, objavivši 2002. godine roman Čuj, Pigi, zaljubila sam se, obogatila je tinejdžersku književnu scenu specifičnim štivom koje je gotovo u cijelosti oblikovano u dijalozima, pa bismo ga vrlo lako mogli pretvoriti u dramski tekst ili scenarij za film.
Razgovor uglavnom vode majka i četrnaestogodišnja kći Anči, tek se tu i tamo pojavi još i otac ili Ančini školski prijatelji i prijateljice.
Teme razgovora stalni su motivi i problemi pubertetlija – tulumi, pušenje, maturalac, izbor odjeće i kozmetike, bojenje kose, večernji izlasci… Ali najčešća tema, od koje se Anči nikad ne zamori, jest tema ljubavi. Svako malo Anči je ponovno zaljubljena do ušiju i uvijek misli da je upravo to ono pravo.
Već u uvodnom dijelu majka se predstavlja kao vrlo moderna, otkvačena mama. Pokatkad se čak doima i vrlo neozbiljno.
Branka Kalauz piše vrlo ležerno, jednostavno, tako da imamo osjećaj kako improvizira. A improvizira na teme koje u pubertetu mladima postaju životno važne. Na kćerkine neočekivane, za majku neprihvatljive prijedloge, ona uglavnom glumi smirenost i nezainteresiranost i upravo zato ne nastaju sukobi. A čak bismo mogli reći da postoje i didaktične dionice, npr. kad Anči čezne za odjećom poznatih proizvođača. – Ma, znaš, u društvu si važan ako si sav u poznatim modnim predmetima. Moraju imati natpis, naljepnicu, oznaku, žig, inače ne prolaziš. Majka je poučava, ali na vrlo zanimljiv, nenametljiv i vrlo duhovit način načinivši kratak povijesni pregled na tu temu: – Evo, krenut ću od tebe, tvojega izgleda i moga džepa. Ti si slatka cura, kao što je mladost općenito takva, ali, što je najvažnije i velika sreća, puna si duha. A tko ima duha, on vrišti iz najobičnije trenirke. A sve te marke, natpisi, skupa odjeća, sve je to nadomjestak za nešto drugo, a to drugo obično se ne kupuje novcem. Slijede priče o Diogenesu i Sokratu, sa zaključkom da su ušli u povijest iako nisu imali tenisice Reebok niti su se opasali remenom Calvina Kleina.
Dijalozi između majke i kćeri verbalna su nadmetanja, duhovita, puna dosjetaka, a i narodnih mudrosti, kao i izreka poznatih ljudi, npr.: Ni torta se ne jede svaki dan; Koliko mi stvari uopće ne treba; Govor je izvor svih nesporazuma…
Majka i kći velike su brbljavice. Kad su već pretresle sve zanimljive i aktualne teme, naravno, svaki se čas vraćajući na temu ljubavi, prokomentirat će i svoje razgovore. Majčin zaključak djeluje programatski: Teško ti je kad telefon šuti, a kamoli čovjek. U svakom smislu šutnja je vrlo znakovita i rječita: ona uvijek u sebi krije nezadovoljstvo, strah, sumnju, bijeg od nečega, nesigurnost, strepnju, neznanje… I zato treba razgovarati, treba reći i izreći; odbaciti ljušturicu šutnje i pokazati se svojima najbližima, onima kojima vjeruješ. A vjera i razgovor su kao dvoje koji se vole. Međusobno se dopunjuju i ispunjavaju. Jer nema razgovora bez, vjere, i obrnuto, vjere bez razgovora. To je ovisnost koja se mora osjetiti i proživjeti.
Time su duhoviti i humoristični razgovori između majke i kćerke dobili i svoju poentu.
Roman je vrlo originalan, zanimljivo komponiran, bez čvrsto zacrtane fabularne linije koja u dječjoj književnosti po pravilu jamči dobru recepciju. No djelu ne nedostaje uzbudljivosti i napetosti jer ih autorica ostvaruje drugim sredstvima: kratkim, britkim, zabavnim i šaljivim dijalozima koji će zasigurno privući generacije današnje mladeži koja živi brzo i dinamično.