LAĐA OD VODE

Opis

Lađa od vode prva je objavljena knjiga Pavla Pavličića. Bilo je to 1972. godine. Dvadeset priča, uključenih u Lađu, uredio je tada Veselko Tenžera. Priče su nastajale krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, u trenutku kad je autor napustio rodni Vukovar i došao na studij u Zagreb. Kritika je ubrzo naslovnu priču knjige proglasila programatskim tekstom generacije hrvatskih fantastičara. Pitanje znakova, svijeta kao teksta, pitanje komunikacije, temeljni su motivi priča smještenih u prostor grada na Dunavu.

PIŠČEVA NAPOMENA, ILI: KUD PLOVI OVAJ BROD

… U svakom slučaju, Lađa od vode izašla je u lipnju 1972. i sjećam se kako mi ju je likovni urednik Dalibor Martinis donio u kasarnu, jer je znao da je to za mene velik događaj. Došlo je ljeto i mrtva sezona, ali te jeseni knjiga je primljena lijepo i o tome ovdje ne bih želio duljiti. Tih prvih mjeseci možda sam ponešto iz nje čitao na književnim večerima, ali to je bilo sve, jer promocije tada još nisu bile ušle u modu. Počeo sam se pomalo udaljavati od Lađe, utoliko više što sam sad pisao nešto drugo, te zato ono što Lađa znači više nije bilo moja literarna orijentacija, a već godinu ili dvije poslije počeo sam pisati i krimiće. I tako, vrijeme je teklo i činilo je svoje, ja sam pisao nove stvari, počeo sam objavljivati kod pravih nakladnika, i moja prva knjiga ostala je daleko iza mene.

Čak ni onda kad bi vrijeme samo od sebe donijelo prigodu da se toj knjizi opet približim, ja tu prigodu nisam iskoristio, koliko god da je poučna, pa i važna, ona znala biti. Javio mi se, recimo, u jednom času beogradski izdavač Draško Minić i rekao da bi htio objaviti Lađu, jer da mu je važna iz nekih osobnih razloga. Ja sam, dakako, bio suglasan, a kad smo se sastali, Minić mi je ispričao malu povijest svoje veze s tom knjigom. Njemu ju je preporučila (ili čak i darovala?) Margita Stefanović, pjevačica «Ekaterine velike» (a nje u tom času više nije bilo među živima), pa je ispalo da Lađa od vode kružila među ljutim rokerima i da im se prilično sviđala. A to mi je bilo zanimljivo, jer sebe nisam nikada smatrao rokerom, niti svoje priče literaturom za rokere. Tako sam zaključio da je možda moja predodžba o rokerima bila kriva i da su oni možda obrazovaniji i širih interesa nego što sam ja mislio…

(Pavao Pavličić, ulomak iz uvodne bilješke napisane povodom novog izdanja)