Opis
Roman je to o gradnji jedne luke koja se gradi na mjestu, u vremenu i u uvjetima koji takav neprirodan objekt ne dopuštaju. Glavni junak, inženjer Despot preko supruge Magde, koja je inače u dobrim odnosima s vladajućom strukturom, postaje voditelj gradnje u selu Murvici – budućem lučkom gradu.
Ubrzo se mirno mjesto pretvorilo u veliko gradilište i tamo dolaze vladajuće strukture zbog rušenja domova, groblja i kapelice koja stoji tamo otkad je svijeta i vijeka. Kao primjer drugima Despot je žrtvovao svoju staru kuću, a problemi se gomilaju nakon što upozna Vikicu, mladu povjesničarku umjetnosti. Zbog rušenja kapelice Despot se odlučio pobuniti, no ušutkan je s viših položaja. Uskoro naredbodavne instance obustavljaju projekt, luka je promašaj i netko će za to morati odgovarati. Mnogo je ljudi stradalo zbog toga, a on je imao samo san…
Antun Šoljan
(1932. – 1993.)
Jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika druge polovine dvadesetog stoljeća, Antun Šoljan svojim je književnim djelovanjem obilježio književna kretanja od šezdesetih do devedesetih godina pa se to doba zaslužuje nazivati njegovim imenom, Šoljanovim dobom. Bio je to slobodni i profesionalni svestrani književnik; pjesnik, pripovjedač, romanopisac, pisac drama za kazalište i radio-drama, esejist, književni kritičar, polemičar, antologičar, prevodilac, pokretač i urednik časopisa.
Pripada naraštaju „krugovaša“ nazvanih tako po časopisu „Krugovi“ koji je značio prekretnicu u razvoju onodobne hrvatske književnosti. Tom naraštaju, pored ostalih, pripada i Slobodan Novak, Ivan Slamnig, Slavko Mihalić i Josip Pupačić. Istodobno je ta prekretnica značila osvajanje stvaralačke slobode, okretanje modernim zapadnoeuropskim i američkim književnostima, prihvaćanjem novih tematika i književnih tehnika; tematike razočaranja svijetom, životom ljudi s ruba društva i prihvaćenih vrijednosti novog uređenja, mladih, urbanih, frustriranih i ciničnih intelektualaca udruženih u klape (proza u trapericama), a ne u sindikate i političke organizacije te smisla postojanja i nihilizma.
Taj naraštaj hrvatskih poslenika pera klasičnu poziciju autora kao „svevidećeg i sveznajućeg promatrača“ dosljednije nego njihovi prethodnici, zamjenjuje uporabom unutrašnjeg monologa – tehnike struje svijesti i isprepletanja epskog lirskog i esejističkog i time modernizira hrvatsku književnost.
