Opis
Reklo bi se da Pjena dana započinje od sretnoga kraja Longova Dafnisa i Hloje (Chloe = Hloja), glasovita ljubavnog romana iz kasnog helenističkog razdoblja, izlažući potom idilu svojih bezazlenih junaka apsurdnoj kobi bolesti, iscrpljujućeg rada, fanatizma, zločina i samoubojstva. Radost i ljepota tragikomičnog kazivanja jedina su sublimirajuća protuteža mrtvačkom kolu u kojem stradavaju dva od tri ljubavna para u Pjeni dana. Nasuprot neizbježnoj entropiji svega živog, Vianovo pripovijedanje pretvara se u jedinstveni hvalospjev životu: životinje se ponašaju i govore kao ljudi, neživi predmeti i prostor podliježu animaciji, preobražavaju se kao da imaju dušu, propadaju i iščezavaju. Od izgubljenog raja djetinjstva, na koji asocira Vianov antropomorfizam i animizam, do iskušenja i prisila preživljavanja pojedinca u društvenom kolektivu, likovi u Pjeni dana ostaju tako reći nepromijenjeni, plošni, ponekad karikirani, mijenjaju se jedino stvari oko njih, odražavajući plastično, hiperbolično, njihovo raspoloženje i duševne pomake. Za razliku od Crvene trave i Srcodera, romana obilježenih pseudopsihoanalitičkim postupcima, ovdje se nepostojeća psihološka analiza utjelovljuje u hiperćutilnom okolišu Vianovih likova. Psihoanalitičko tumačenje što ga je Pjena dana izazvala u nekih kritičara pokazalo je, s druge strane, kako nije posrijedi tek osuvremenjivanje jednog tipično romantičarskog pjesničkog postupka, nego i projekcija autorovih potisnutih želja i fantazama. To se podjednako tiče i samih likova, a čitav bi roman bio transpozicija (autobiografske) tjeskobe i opsesije sveprisutna i svemoćna pripovjedača. Valja se složiti s G. Laforetom da je Pjena dana , počevši od samog naslova, “roman vode”, da ime glavnog junaka (Colin = Oslić) priziva Ribe (Borisov zodijački znak), da je Chloe bolesna i umire od “lopoča”u plućima, da sve uzastopne i različne pojave vodenog počela (led, snijeg, gradski kanali, bare, močvara) u slikama Vianova svijeta imaju negativne konotacije te da, uz usporedno iščezavanje svjetlosti, topline, stezanje prostora, simboliziraju tonjenje u siromaštvo, nesreću i smrt. štoviše, autorovo slavljenje (gastronomskog, erotičkog, estetskog) hedonizma snizuje se u stoičko podnošenje sudbine koju ne može umilostiviti ni ljubavna i prijateljska odanost, ni požrtvovnost, ni krvavo zarađeno predivno cvijeće, ta raskošna “homeopatska”terapija za Chloein zloćudni “lopoč”. Čak i ljubav začeta u čudesnom, vilinskom svijetu prve trećine romana, okrunjena brakom, krije u sebi crva nesreće, dovoljna da pokrene koloture silaska u – doduše fantastičan – zlokoban svijet, što ga financijska nemoć protagonista čini još okrutnijim. Vian se u Pjeni dana potpunoma udaljuje od toposa ljubavne strasti unesrećene društvenim preprekama, iako su upravo vanjske okolnosti, glede autorova intimnog iskustva, tj. ratne i radne nedaće ostale opsesivno povezane u njegovoj podsvijesti s prvom ljubavi i vrlo ranom ženidbom, kao što bi primijetila psihoanalitički usmjerena kritika. Taj roman, koji ponire u tajne ljudskog srca i sudbine, počiva na transferu slike žene i slike rata koje su, u onome nesvjesnom Borisa Viana, spojene s odricanjima (oskudicom, radnom obvezom… , ograničenom individualnom slobodom).
U Vianovu se romanu, do posljednjh redaka, isprepliću nevinost i nasilje, nježnost i okrutnost, putenost i postupna letargija, kao što dvoznačno ime glavne junakinje (grčka Hloja i slavan istoimeni blues Dukea Ellingtona) simbolički združuje antički fatum s modernim prokletstvom novca i ropskog rada. Nije li “pjena”u samom naslovu, dok konotira nemilosrdno otjecanje vremena, a čitatelju dočarava sliku uzbibane čipke mjehurića na površini voda, nježan eufemizam, znamen pjesničke sublimacije tragičnog osjećaja prolaznosti života?! Pa oni cvjetovi na puščanim cijevima koje će mimo pravila “uzgojiti”Colin, zaposlen u ratnoj industriji, po skupu cijenu vlastite životne snage, a želio bi ih ipak odnijeti ženi, premda su metalni, premda je zbog njih ranjen i otpušten.Mnogo je takvih suptilnih iskara što svjetlucaju na onoj mračnoj polukugli Vianova svijeta, ublažavajući neumoljivu pravocrtnost tragične fabule, dok Colinovo žrtvovanje za Chloein spas samo odgađa rok neizbježne smrti.