Opis
Godine 1187., na dan svoga vjenčanja, pred sablažnjenim svatovima, mlada Esclarmonde odbila je reći “da”, udati se mimo svoje volje, a za volju očevu: želi naime da se poštuje njezin zavjet kojim je svoj život zavjetovala Bogu, protiv volje svoga oca, kaštelana koji vlada posjedom Mrmora. Mladu će djevojku zazidati u ćeliju tik uz kapelu dvorca, a jedinom će joj vezom sa svijetom biti prozorčić s rešetkama. No ona ne sluti što je s njom ušlo u njezinu zazidanu samicu, u njezin grob… Daleko od toga da je zadobila samoću kojoj je težila, petnaestogodišnja Esclarmonde našla se na raskrižju živih i mrtvih. Iz svoga zazidana kutića ona će šaputanjem sugerirati svoje želje na lenu svoga oca, a taj će je sugestivni šapat dovesti do Svete zemlje i križarskoga pohoda iz vremena Fridrika Barbarosse. Je li u pitanju povijesni roman, određena chanson de geste, junačka lirska poema, ili što drugo? U svakom slučaju, pred nama je roman, sačinjen kao vrstan spoj različitih narativnih tradicija (viteškoga romana, poeme u prozi, unutarnjeg monologa…). Hibridno pismo preobražava se u bezvremenu metafizičku bajku koja nadilazi svoje vrijeme. Roman Carole Martinez S posjeda Mrmora usijana je lirska priča koja funkcionira i u prošlosti, i danas, a funkcionirat će i u budućnosti. Autorica se prepušta poetskoj snazi svoje mašte i pruža nam doživljaj istodobno mističnoga i tjelesnog iskustva, na rubu snoviđenja, odnoseći nas u svoj posebni svijet, sanjarski i okrutan, pun senzualnosti.
Uzvikom “Slušaj! “, kojim roman započinje, kao da nas petnaestogodišnja djevica doziva s onu stranu vremena, želeći izići iz uskih okova XII. stoljeća.
“(…)Mislim da zagrebački mediji i kulturna javnost nisu baš shvatili tko je došao u Zagreb…Naime, Carole Martinez neka je vrsta Marqueza, onoga iz Sto godina samoće i Jeseni patrijarha, ne onoga koji se ulizivao Fidelu Castru! ), a njezin roman u posljednjim je milimetrima izgubio čuvenu Goncourtovu nagradu. (…)
Pročitavši knjigu ostao sam malo zbunjen. Naime, nemam dovoljno mašte da bih mogao zamisliti roman koji bi natkrilio to djelo u godišnjoj francuskoj produkciji. (…) Roman bi se sažeto mogao odrediti kao susret Malog Princa i Parsifala u traženju Vječnih istina potkraj 12. stoljeća, u doba vladavine Vjere te Križarskih ratova. Bajkovitost je tako poetično ženstvena, a okrutnosti su toliko brutalno muške, da ostajem zaprepašten uvjerljivošću ljupko-krvava srastanja. Čudesnih događaja u tekstu je dosta, no svi su naknadno logično objašnjeni – a da, pritom, nisu izgubili ništa od prvobitne začudnosti. (…) Carole Martinez krenula je od niza srednjovjekovnih legendi, duboko ušla u to turobno povijesno razdoblje i na tim temeljima napisala remek-djelo francuske – i svjetske! – književnosti. (…)
Svakako se mora spomenuti da je, između svega ostalog, roman S posjeda Mrmora i prekrasna ljubavna priča, koja stišće grlo. (…) Ukratko, još jednom: remek-djelo!
Iz recenzije Igora Žica
