Opis
Ja sam ponajprije zbog uvjerenja u istinitost i presudnu važnost onoga što se dogodilo, kako su nam to zapisali biblijski pisci, a potvrdili sveci (viva lectio est vita bonorum) – ne, dakle, zbog čiste ljubavi prema pisanju – odlučio ponovno ispripovijedati ono što je davno ispripovijedano. Naravno, ne na isti način. Trudio sam se, naime, koristiti pripovjednim strategijama i stilskim sredstvima koje sam smatrao primjerenima, nerijetko se oslanjajući na svete pisce – divne umjetnike riječi. Oni su bili iznimno vješti u kreiranju događaja koji su postajali tipske scene, pa su onda dovodili u svezu te tipske scene jedne s drugima i tako stvarali nova značenja, osvjetljavali jednu epizodu drugom. Riječ je, dakle, da se oslonim na pojmove koji koriste bibličari, o svojevrsnoj relecture, Fortschreibung, unutarnjoj biblijskoj intertekstualnosti (intratekstualnosti). Osim svetog teksta, čitao sam različite legende i midraše (za koje neki kažu da su zapravo mjesto gdje biblijska egzegeza prerasta u književnost, a neki opet, opčinjeni Abrahamovim potomkom Sigmundom Freudom, da su sjećanja onoga zaboravljenog, odnosno neka vrsta iznošenja na svjetlo onoga što je u biblijskim naracijama potisnuto) koje sam tu i tamo isprepleo s povijesti.
