Opis
Ono što me prije više desetljeća, još u gimnazijskoj dobi, bilo privuklo Hajjamu, a sada pak njegovome sljedniku, ove-knjige-pjesniku, jest uz mnogo toga drugoga – svevremenost. Pokazivanje fige bogu Kronosu. Pobjeda nad tim slaviteljem prolaznosti.
Dakako, nije Omar Hajjam jedini bard u povijesti svijeta čije riječi odzvanjaju milenijskim hodnicima vremena. Nije jedini mudrac čiji duh ispunjava uvijek žedno spužvasto tkivo tragača za istinom i smislom života. Ali Hajjam je jedinstven po mnogo čemu. Uz ostalo, po rezonanciji što je izaziva preko ponora vremena. U, na primjer, nama sada i ovdje. U autoru ove knjige ponaosob. I reče on, autor, u predgovoru svoje prve knjige Divani s Hajjamom, da je za sugovornika mogao izabrati Dantea ili Shakespearea ili nekog trećeg.
Ali nije. I mislim da je dobro da nije. Izabrao je pravoga. Jer, mudri je Istočnjak stoljećima prije zapadnjačke renesanse, zapadnjačkog propitkivanja smisla, stoljećima prije europskog buđenja iz praznovjernog crkvenjačkog bunila, izricao misli do kojih će tek mnogo stoljeća kasnije doći Shakespeare, Voltaire, Goethe i drugi. Što ne znači da je Hajjam bio „čovjek ispred svog vremena“. Ne. Bio je čovjek vremena, a Zapad je u to doba bio zaostao iza svih vremena.
U nekom smislu to je i danas, pa tako u školskim programima svjetske književnosti nema ni traga od Hajjama, ni traga rubaija u kojima se kristalno zrcale iskrice duha što je vjekovima nadahnjivao perzijski svijet, a time i širi, islamski. Samohvalni, oholi Zapad smatra valjda da je izumio i vatru i kotač i mudrost. Ali nije. Mudrost je u 11. stoljeću (po kršćanskom računaju vremena) stolovala na području današnjih država Irana, Sirije, Iraka i šire, u vrijeme kada bi Omar Hajjam ondje sa svojim društvom sjedio pri zalazu sunca na nekoj terasu ponad rascvjetane bašče, i kada bi nagli udar vjetra prevrnuo vrč s vinom, a Hajjam bi na to ustao i izrekao netom sročenu rubaiju:
Vrč mog vina leži raskomadan, Bože,
Mome si veselju ti zavidan, Bože!
Ti po zemlji prosu moje rujno vino,
Zemlja mi u usta – jesi li pjan, Bože.