Opis
“Ne trudi se slijediti stope mudrih, traži to što su oni tražili”, napomenuo je davnih dana jedan od otaca haiku poezije, Matsuo Basho (1644.–1694.), ujedno i najglasovitiji pjesnik japanskog Edo razdoblja. U knjizi haikua, Gavran, Buddha, Yamaha, hrvatski pjesnik, prevoditelj, urednik i dramski pisac, Damir Šodan (1964.) kao da se nekoliko stotina godina kasnije rukovodi upravo ovom starom Bashovom krilaticom, pokušavajući na osoben način oživjeti staru pjesničku formu u novom, suvremenom kontekstu, nastojeći poput kakvih egzotičnih leptira “pohvatati” i registrirati fleševe spoznaje, svojevrsne minijaturne “satorije”, ili trenutke produbljene percepcije, empatički ih dijeleći sa čitateljem, pritom se praktički i ne obazirući na uobičajene gradbene postupke, naročito one koji su ravnali radom domaćih haiku škola koje su u Hrvatskoj prisutne još od 70-ih godina protekloga stoljeća, zahvaljujući zauzimanju akademika Vladimira Devidéa (1925.–2010.), matematičara, književnika i japanologa, čiji su epigoni i nastavljači gotovo listom inzistirali na instančanoj senzibiliranosti spram prirode i sitnica iz svakodnevnog života, ostavljajući u pravilu prostrani svijet takozvane društvene zbilje postrani. Za razliku od uradaka iz te tradicionalistički orijentirane struje, Šodanovi haikui, nastali mahom u milenijskim i postmilenijskim godinama, na prijelomu dvaju tisućljeća, kao da su izrazito kibernetički nastrojeni, budući da nastaju u slobodnom kretanju, intruzivnim zasijecanjem u tkivo temporalnosti, koje se najčeće događa en passant, u hodu i na različitim i međusobno udaljenim lokacijama, od Jordana do Kine, sve preko Sjeverne i Južne Amerike, zapadne Europe i zavičajne Dalmatinske zagore. Premda formalno strogo ustrojeni (“razbijeni” u tri retka s odgovarajućim 5 + 7 + 5 brojem slogova), sadržajno su daleko bliži jazzerskom free style rifanju, negoli klasičarskom duhovnom poniranju, s tim što Šodan proširuje uobičajeni tematski krajobraz na način da u njega uvodi nove sadržajne elemente kao što su svijet (svijest) cyber spacea, introspekcija, seksualnost, (hipsterska) urbanost i socijalni komentar. Već samim naslovom Gavran, Buddha, Yamaha, autor sugerira da nijedan aspekt egzistencije (prirodni, duhovni i tehnički) neće ostati zanemaren. Motocikl (slično kao kod R. M. Pirsiga) tako postaje simbol kinetičkog doživljaja slobode, a aluzije na svijet droga i raznoraznih stimulansa sugeriraju pokušaj da se zaviri i s onu stranu Huxleyjevih “vrata percepcije”. Pri utjecanju tako difuznoj strategiji, Šodanov lirski subjekt se kreativno utapa i gubi u doživljajima svijeta oko sebe, rastačući se entropijski poput dobro ukuhanog kompota, jer “um” i nije ništa drugo doli “kompost”, kako nas je podsjećao Gary Snyder, veliki beat pjesnik i praktični budist. S korijenima duboko u lektiri beat pjesništva, izvedbeno inspirirana drevnim japanskim majstorima i dopunjena autorovim autentičnim ilustracijama, Šodanova knjiga haikua Gavran, Buddha, Yamaha nameće se kao orignalno, nepretenciozno ali dobrodošlo osvježenje unutar suvremenog hrvatskog pjesničkog korpusa.
