Opis
Početak modernoga svijeta bio je 29. svibnja 1919. godine kada su fotografije pomrčine Sunca, snimljene na otoku Principeu pred obalom zapadne Afrike i u Sobralu u Brazilu, potvrdile istinitost nove teorije svemira. Znalo se već pola stoljeća da je njutnovskoj kozmologiji, zasnovanoj na pravcima euklidovske geometrije i Galilejevim shvaćanjima apsolutnoga vremena, potrebna ozbiljna revizija. Ona se više od dvije stotine godina održala. U njezinim su okvirima nastali europsko prosvjetiteljstvo, industrijska revolucija i golema ekspanzija ljudskoga znanja, slobode i napretka, koji su obilježili devetnaesto stoljeće. No sve jači teleskopi otkrivali su anomalije. Konkretno, gibanje planeta Merkura odstupalo je za četrdeset i tri lučne sekunde na stoljeće od svoje putanje predviđene njutnovskim zakonima fizike. Zašto?
Godine 1905. jedan je dvadesetšestogodišnji njemački Židov, Albert Einstein, koji je tada radio u Svicarskome patentnom uredu u Bernu, objavio znanstveni rad “O elektrodinamici tijela u gibanju”, koji je postao znan kao specijalna teorija relativnosti. Einsteinova zapažanja o načinu na koji se, u stanovitim okolnostima, duljine, činilo se, smanjuju, a ure usporavaju, odgovaraju efektima perspektive u slikarstvu. Otkriće da su prostor i vrijeme prije relativne negoli apsolutne mjerne kategorije zapravo je, svojim djelovanjem na našu percepciju svijeta, usporedivo s prvom upotrebom perspektive u umjetnosti, koja se javila u Grčkoj u dvjema dekadama oko 500. — 480. prije Krista.
