OSTPOLITIK WILLYJA BRANDTA I JUGOSLAVIJA (1963.-1969.)

Opis

Autor, poznati slovenski povjesničar, na temelju analize primamih izvora iz njemačkih arhivskih fondova u monografskom je obliku prije nekoliko obradio tematiku “Hallsteinove doktrine” (u hrvatskom je izdanju knjiga Hallsteinova doktrina i Jugoslavija objavljena u izdanju Srednje Europe 2004. godine) zbog koje je Savezna Republika Njemačka 1957. godine prekinula diplomatske odnose sa SFRJ. U novoj se knjizi autor bavi razdobljem obnove diplomatskih odnosa, koji su ponovno uspostavljeni 1968. kao rezultat “nove njemačke istočne politike/neue Ostpolitik”, čiji je glavni akter bio Willy Brandt, njemački ministar vanjskih poslova i savezni kancelar, za koju je dobio Nobelovu nagradu za mir 1971. godine. U svijetu postoji opsežna literatura o toj njemačkoj istočnoj politici i o vanjskoj politici uopće, kao i o samome Willyju Brandu; on je napisao i svoja sjećanja. Manje se zna o povezanosti “istočne politike” s Jugoslavijom. U Sloveniji i Hrvatskoj, te općenito na području bivše Jugoslavije, ta je tematika uglavnom nepoznata. Prije nekoliko godina, također u nakladi Srednje Europe, izašla je knjiga Zorana Janjetovića o rješavanju jednog od najvažnijih i diplomatsko-politički najkompliciranijih problema među dvjema državama, tj. problema njemačke odštete Jugoslaviji za žrtve nacizma tijekom Drugog svjetskog rata. Taj je problem konačno riješen upravo u razdoblju kad je Willy Brandt bio zapadnonjemački kancelar. U prvom dijelu knjige autor nastoji osvijetliti nastanak i razvoj Brandtove “nove istočne politike” te dati bar letimičan pogled na istočnu politiku koja je bila svojevrsno stalno mjesto zapadnonjemačke vanjske politike sve od Adenauerova vremena. Prikazana su složena događanja u srcu Europe, koja su na globalnoj razini uvelike doprinijela popuštanju napetosti, zato što se u to vrijeme pripremala i održavala Europska konferencija o sigurnosti i suradnji. Ta je konferencija rezultirala Helsinškom deklaracijom u kojoj su se i istočne i zapadne države odrekle rješavanja sporova nasilnim putem te priznale status quo u Europi. Jedan od prvih koraka u smjeru suživota i suradnje među državama različitih društvenih uređenja bila je normalizacija odnosa između SRNj i SFRJ, uz ponovnu uspostavu diplomatskih odnosa u siječnju 1968. godine. Premda su u središtu bilateralnih odnosa između SRNj i SFRJ bili gospodarsko-financijski odnosi, ne treba previdjeti ni rješavanje bar još dvaju važnih problema. S jedne se strane radi o problematici djelovanja jugoslavenske, prije svega ustaške emigracije u SRNj, a s druge se strane radi o problematici položaja i sigurnosti brojnih jugoslavenskih radnika na privremenom radu u toj državi (tzv. gastarbajtera). Ti su problem toliko opsežni i  kompleksni da svaki od njih zahtijeva posebnu obradu. U ovoj knjizi stoga prevladava političko-diplomatski pogled na bilateralna pitanja.