Opis
Oscilirajući između soneta, pjesme u prozi, kratkog zapisa, Zvonimir Mrkonjić se u “Pjevnom tijelu“ okušava u svojoj sposobnosti da proizvede povijest riječi i stvari koje ga okružuju. Tijelo pjesme “se uvjeravalo, raslo u iskustvima“ da bi u križanju autorovih preokupacija prošlo intimistički “ispit savjesti“ i postalo pjevno. Ranjivost pamćenja i stvari “načinjenih od same prolaznosti“ ogleda se kod Mrkonjića u razigranoj sjeti svijeta na granici postojanja gdje su “metafore jedino ostale umjesto stvari koje se ne mogu više dozvati“ (“Odlazak stvari“).
