Opis
Nemoguće je pravedno prosuditi o svoj istančanosti, duhovitosti i mudrosti ovoga predivnog romana. Milan Kundera je umjetnik, očigledno jedan od najboljih uopće, koji kaže kako su dobro (i zlo) što proizlaze iz ljudske duše važniji od svih velikih napora države. On to kaže sa strašću, dobrim humorom i ljubavlju.
Salman Rushdie
Misaon, intrigantan, ambivalentan roman… raskošne uzvišenostiJohn Updike
Virtuoznost kakvu nije postigao nijedan pisac našega vremena.
Irwing Howe
Dakle, u jesen 1968. najljepši roman koji nam je bio ponuđen, bila je češka knjiga; otkrila nam je velikog pisca koji ima trideset i devet godina; u ozračju te fascinantne knjige naslućuje se temeljna nota kompletnog umjetnika i istinskog čovjeka – to je sreća u tuzi vremena.
Claude Roy
Jedan od najvećih romana ovoga stoljeća… šala je dokaz kako nam je roman neophodan, kao kruh.
Louis Aragon
Milan Kundera (Brno, 1929) Prag je napustio 1975. godine i emigrirao u Pariz. Proslavio se romanom šala (prvo izdanje 1965. u Pragu), a svoj je književni genij potvrdio nizom djela koja se odlikuju intelektualnom složenošću i književnom virtuoznošću. Od romana Polaganost piše na francuskom jeziku. Djela na češkom jeziku: romani – šala (1975), Život je drugdje (1970), Oproštajni valcer (1971), Knjiga smijeha i zaborava (1978), Nepodnošljiva lakoća postojanja (1984), Besmrtnost (1989); pripovijetke -Smiješne ljubavi (1963-1969). Na francuskome jeziku napisao je eseje:Umijeće romana (1986), Iznevjerene oporuke (1993), Zavjesa (2005); dramu Jacques i njegov gospodar (1971) i romane Polaganost (1995), Identitet (1996), Praznik beznačajnosti (2013). U sklopu projekta Djela Milana Kundere, objavljeno je tijekom devet godina petnaest njegovih djela. Njegov kultni roman Nepodnošljiva lakoća postojanja situiran u kontekst “praškog proljeća”1968, gdje on precizno bilježi stanja svojih junaka i propituje njihove motive i odnose te ih skeptično komentira svjesno razbijajući narativnu iluziju, dok u Besmrtnosti također svoja razmišljanja strukturira u roman stvarajući priču o dvije sestre i njihovim životima, a ustvari literarno pretresajući sve velike životne teme: smrt, seks, obitelj, brak, društvene vrijednosti. Život je drugdje također je roman koji je istovremeno i parodija i satira jednoga vremena, ali i duboka i snažna meditacija o bitnim problemima čovjeka i njegovoj egzistenciji, baš kao što je glasna kritika sustava; šala, pisana tehnikom kontrapunkta, s mnoštvom sporednih epizoda i kratkih esejističkih diskursa, ali tako duhovito i mudro da nakon čitanja osjećamo golemo estetsko i intelektualno zadovoljstvo bez obzira na težinu tematike. Knjiga smijeha i zaborava istovremeno je i roman, i bajka, i književna teorija, i politička rasprava, i muzikološka studija, i autobiografija, no upravo je zbog te svoje žanrovske kompleksnosti originalna i neodoljiva, kao što su neodoljive i novele iz Smiješnih ljubavi, prepune igre, šale, iznenađenja i erotskih (ne)mogućnosti, i kao što je originalan Oproštajni valcer. U Umjetnosti romana Kundera iz vizure romanopisca u sedam samostalnih, ali sadržajno povezanih poglavlja predstavlja u glavnim crtama razvoj europskog romana i njegovo osobno poimanje istoga. Jedina je drama Kunderinih djela, Jacques i njegov gospodar, duhovita i zabavna “varijacija”Diderotova romana Jacques fatalist, Kunderina najdražeg romana, dok u romanu Identitet – drugom romanu napisanom na francuskom jeziku, sažetim izbrušenim pripovjedačkim stilom, trenutak zbunjenosti pokreće lanac događaja koji prisiljava čitatelja da premosti razliku između zbilje i mašte. U Zavjesi, predzadnjoj knjizi eseja, Kundera se nadovezuje na prethodna djela Umjetnost romana i Iznevjerene oporuke te nastavlja istraživanja o romanu, odnosno njegovoj evoluciji, pišući o autorima (Sterne, Rabelais, Broch, Diderot, Musil, Kafka…) koji su obilježili povijest te književne vrste. U Susretu svakom rečenicom Kundera iznova pokazuje otpor prema uvriježenom mišljenju i romantičnom licemjerju, a dok preispituje skandal zaborava i postojanje crnih lista, ne štedi tzv. intelektualnu elitu, koja je i prečesto tek odraz dominantnog konformizma. Još jedan je to Kunderin autoportret, bez emfaze i patosa, iskren i odmjeren, lucidan, britak i duhovit.