Opis
Već su Ivo Zalar, Ranka Javor, Karol Visinko i Stjepan Hranjec uočili da je Božidar Prosenjak majstor kratke prozne vrste kakvih nema puno. Autori udžbenika te stranih i domaćih dječjih časopisa rado posežu za Prosenjakovim pričama, koje su uz to i školska lektira.
Zbirka Svjetlo koje se ne gasi razlikuje se od ranijih zbirki po tome što sadrži autobiografske priče. Zato su one još životnije i djeci još bliže. Riječ je o događajima nabijenim snatrenjima i bojaznima, radostima i tugama kakve doživljava svako dijete. Čitajući ih, dijete u njima vidi sebe i u piščevu iskustvu nalazi snagu za prevladavanje vlastitih poteškoća u odrastanju.
Pisane su tako da dijete zauzima stav povjerenja prema odraslima i prema drugoj djeci, ali ne na naivan, nego na iskustven način.
(… ) Prenijeti djeci uvjerenje da je svijet dobar i prožet smislom, a život vrijedan truda, te da i život svakoga djeteta ima smisla, jedan je od naših najvećih ciljeva i izazova. Omogućiti snažan i uzvišen doživljaj duši djetetovoj, koja je dnevno preplavljivana jakim osjetilnim i emocionalnim dojmovima svakojake vrste, nije lak zadatak (… ) U poplavi površnosti i pomiješanim vrijednostima ovakva je proza, pisana vještim stilom koji odaje iskusnoga pisca, nezamjenjiva i nužna. (Vladimira Velički)
Znam da je to možda pretjerani osjećaj i da je samo meni u mojim djetinjim očima sve izgledalo tako idealno. Ali zar svaka sreća na svijetu nije upravo to, da stvari izgledaju idealno? što bi sve ljudi dali da to mogu doživjeti? Da takve osjećaje mogu ponijeti u srcu! ? (Autor)
